Živjela je da ne osramoti !
Nekako…očekivalo se od nje da bude prava žena, majka, kćerka… jer nedaj Bože da narod priča ..
Nije se ni osvrnula a prošlo je trideset ljeta, proljeća,zima… moranja, tuđih želja, propuštenih snova, istinskih ljubavi, oštrih pogleda, osuda…
Koračala je! Neshvaćena! Hladna! Bahata! Drugačija ! Nedostižna! Nedodirljiva! Samostalna! Tužnih očiju i tamo nečije sudbine!
Kada bi legla navečer pitala je često sebe: A što da sam…
I tu bi se zaustavila !
Nije nikada ! Unatoč jačini i karizmi koju je posjedovala!
Nije se suprostavljala !
Da znate samo kako je živjela kalupom nečijih želja, snova, i postajala sve hladnija!
Sakrivala je emocije toliko duboko da joj se često zamjerila hladnoća koja je isijavala iz nje.
Nikada nije upoznala sebe iako … mislila je da će postati svojom!
Kada bi i pokušala u ušima joj je odzvanjalo :
Kćerko!
Ženo!
Majko! Sestro!
I stala bi! Sačekavši da prodje jeza koja je tako grizla…razdirala! Blokirala! Paralizirala!
Što joj se sve nije stavljalo na leđa da bi bila idealna, posebna, ženstvena…
I… nikada nije bila dovoljno dobra!
Možda za druge i jeste ali vlasnici kalupa uvijek su pronalazili sitnice sa kojima bi ušutkali njenu borbu !
Prošao je život a i ona sa njim ..
Koračala je!
Sama!
Sa borama!
Godinama!
Sjedim vlasima!
Tužnim očima! Koračala je zajedno sa ožiljcima koji joj nikada nisu dopustili osjetiti istinski život!
Biti svoj i krojiti sebe onako kako srce pjeva.
Trgni se zbog nje! Biti će ti zahvalna!
Nisi ti lutko za male stvari !
Tekst: Mostarac bez dlake na jeziku
